Gradske Opštine

Deset stvari koje su obeležile detinjstvo Zemunaca devedesetih

Foto: Pexels

Za mnoge koji su odrastali u Zemunu tokom devedesetih, dovoljno je nekoliko sitnica da vrate uspomene na detinjstvo. Miris iz pekare, zvuk školskog zvona, dvorište zgrade ili kej uz Dunav često su dovoljni da podsete na vreme kada su ulice, parkovi i školska igrališta bili glavno mesto okupljanja.

To je bilo doba bez pametnih telefona i društvenih mreža, kada se druženje uglavnom odvijalo napolju, a svaki kraj imao je svoju ekipu, pravila i omiljena mesta za igru. Upravo tih navika mnogi se danas rado prisećaju.

1. Igra ispred zgrade do sumraka

Popodne je često počinjalo izlaskom ispred zgrade, a završavalo se tek kada roditelji pozovu sa prozora. Fudbal, žmurke, školice, lastiš i klikeri bili su deo svakodnevice, a dogovor za novu partiju stizao je brzo, obično bez telefona i poruka.

2. Kasete i muzika sa radija

Muzika se slušala na kasetama, a omiljene pesme često su se presnimavale sa radija. Vokmen je bio predmet koji se delio, čuvao i pokazivao, dok je razmena kaseta među drugarima bila uobičajena.

3. Odlasci u video klub

Pre nego što su filmovi postali dostupni na digitalnim platformama, odlazak u video klub bio je poseban događaj. Biranje kasete, gledanje omota i dogovor sa društvom šta će se gledati ostali su deo uspomena koje mnogi Zemunci i danas pominju.

4. Crtani filmovi po rasporedu

Programi za decu pratili su se u tačno određenom terminu. Ko zakasni, propušta početak i nema vraćanja unazad. Zato se često žurilo kući kako bi se stiglo na omiljeni crtani film.

5. Igrice na Segi i drugim konzolama

Za decu koja su imala konzolu, igranje je trajalo satima. Sega i slični uređaji bili su važan deo kućne zabave, a prelazak nivoa ili pobeda u igri često je bio tema razgovora narednih dana.

6. Zemun kao prostor za odrastanje

Gornji grad, kej, školska dvorišta, parkovi i ulice bili su mesta na kojima se svakodnevno provodilo vreme. Za mnoge je Zemun u tom periodu bio mnogo više od dela Beograda, jer je predstavljao čitav mali svet u kojem se odrastalo.

7. Klikeri, sličice i žvake sa nagradom

Skupljanje sličica, menjanje duplikata i igra klikera bili su deo dečje svakodnevice. Žvake sa sličicama ili malom nagradom bile su posebno cenjene, a nije bilo potrebno mnogo da bi se obradovalo dete.

8. Kućni telefoni i dogovor „zovi me kući“

Mobilni telefoni tada nisu bili uobičajeni među decom. Ako je trebalo nekoga pozvati, koristio se kućni telefon, uz nadu da će se javiti baš prijatelj, a ne neko od odraslih iz porodice.

9. Dugi letnji dani napolju

Leti se ostajalo napolju do kasno. Bicikli, lopte, voda i druženje uz zgrade i na slobodnim prostorima obeležavali su dane koji su tada delovali duže nego danas. Povratak kući obično je dolazio tek sa prvim mrakom.

10. Društvo iz kraja

Najveća vrednost bila je ekipa iz komšiluka. Deca su se viđala svakog dana, upoznavala porodice iz kraja i gradila prijateljstva koja su često trajala godinama. Taj oblik odrastanja mnogima i danas ostaje najjača uspomena na detinjstvo u Zemunu.

Danas, kada deca odrastaju uz telefone i internet, uspomene na devedesete vraćaju sliku jednog jednostavnijeg ritma života. Za igru, druženje i provođenje vremena nije bilo potrebno mnogo, a upravo zato se to razdoblje i danas pamti kao posebno.

Za čitaoce koji prate teme iz grada, mogu biti zanimljive i druge priče sa Moj Beograd magazina, poput beogradskog kulturnog leta, obaveštenja o prekidu struje u Zemunu i početka grejne sezone.