Krstaški pokret važi za jedan od najmasovnijih pokreta u istoriji hrišćanstva. Tokom nekoliko vekova stotine hiljada ljudi iz zapadne Evrope, u organizaciji katoličke crkve, odlazilo je na Bliski istok sa ciljem da „oslobode Svetu zemlju“. Manje se zna da je najvažniji kopneni put kojim su iz severozapadne Evrope išli ka Palestini vodio kroz tadašnji vizantijski Beograd, a time i pored današnjeg Zemuna.
Poklonički put kroz Beograd
Još u četvrtom veku jedan hrišćanin iz francuskog Bordoa sastavio je opis puta od Bordoa do Jerusalima za sve koji su želeli da se poklone Hristovom grobu. Ruta je vodila preko današnjih gradova Ljubljane, Vinkovaca, Sremske Mitrovice, Beograda, Kostolca i Niša. Mapa sadrži tačna rastojanja između mesta, pa se pretpostavlja da je nastala na osnovu rimskih podataka.
Put nije bio bezbedan, pa je crkva od vernika tražila da ne rizikuju živote. Zbog toga je u sedmom i osmom veku hodočašćenje kroz Beograd i današnju Srbiju gotovo potpuno zamrlo. U desetom veku zapadni svet je ponovo zahvatila želja za poklonjenjem svetim mestima. Put kroz Srbiju bio je sada lakši, jer su Srbi i drugi balkanski narodi u međuvremenu primili hrišćanstvo, pa su se hodočasnici osećali sigurnije.
Od pojedinaca do malih vojski
Kroz Beograd više nisu prolazili samo pojedinci, već velike grupe, a ponekad i male vojske. Od jedanaestog veka put do Palestine postajao je sve opasniji zbog prisustva seldžučkih Turaka u tom delu Azije, pa je hodočasnicima bilo potrebno sve više naoružanja.
- Godine 1026. kroz Beograd je prošao Gijom, knez Angulemski iz Francuske.
- Dvanaest godina kasnije, na putu ka Svetoj zemlji, u Beogradu je umro verdenski biskup Rember.
- Godine 1054. kambrejski biskup Litber poveo je preko tri hiljade poklonika iz Pikardije i Flandrije.
U sačuvanom putopisu o Litberovom pohodu nema zamerki na Srbiju, ali ima na deo puta kroz današnju Bugarsku, opisan kao pustoš u kojoj žive razbojnici koji putnicima prave zasede, ubijaju ih i pljačkaju. Litber nije stigao do Jerusalima. Morao je da se vrati u Beograd jer je većina ljudi koji su krenuli s njim bila ubijena.
To nije obeshrabrilo nove hodočasnike. Deset godina kasnije kroz grad je ka Palestini krenulo oko sedam hiljada ljudi, među njima i crkveni velikodostojnici iz Majnca, Regensburga, Bamberga i Utrehta. Povod je bio glas koji se proneo Evropom da će se za Uskrs 1065. godine dogoditi Sudnji dan, pa su mnogi verovali da će se spasiti ako posete Svetu zemlju.
Prvi krstaški pohod i Petar Pustinjak
Posle sabora održanog u novembru 1095. godine u Klermonu u Francuskoj, papa Urban Drugi pozvao je hrišćane da na Spasovdan naredne godine krenu u veliki pohod radi oslobađanja Svete zemlje. Nove krstaške vojske ponovo su išle i preko Beograda. Petar Pustinjak obilazio je gradove zapadne Evrope i držao vatrene propovedi. Dok su se vitezovi i feudalci još okupljali, on je bez ozbiljnih priprema krenuo sa masom ljudi iz doline Meze, niz Dunav ka Beogradu i dalje ka Carigradu.
Pod njegovom zastavom okupilo se, prema izvoru, od osamdeset do sto hiljada ljudi. Vojska se podelila u dve grupe. Prvu je predvodio Gotije bez Imanja, koji je stigao do Zemuna. Krstaši su Zemun zvali Malvila, odnosno „zli grad“, a odatle su se lađama prebacivali preko Save, koja je tada razdvajala Ugarsku i Vizantiju.
Sukobi u Zemunu i Beogradu
Deo Petrovih vojnika ostao je u Zemunu, gde su maltretirali i pljačkali stanovnike. Građani su se organizovali, pretukli ih i bez oružja poslali ka Beogradu. Gotijeve trupe, koje su već bile u Beogradu, htele su da se vrate i unište Zemun, ali ih je komandant u tome sprečio.
U Beogradu je krstašima ponestalo hrane. Gotije se obratio vizantijskom zapovedniku Nikiti sa molbom da se vojska snabde, ali je bio odbijen. Krstaši su tada počeli da pljačkaju varoš, pale kuće i čine zverstva nad hrišćanskim stanovništvom. Građani i vizantijska posada krenuli su u napad, a zabeleženo je da su u jednoj beogradskoj crkvi opkolili 140 krstaša i umalo ih živa spalili. Gotije je 8. marta naredio vojsci da napusti teško oštećen grad i nastavi kroz šumadijske šume.
Prema putopiscima Albertu Ahenskom i Viljemu Tirskom, nekoliko meseci kasnije istim putem prošao je Petar Pustinjak sa vojskom koja nije bila disciplinovanija od Gotijeve. Poučen iskustvom, ugarski komandant Zemuna Guz sklopio je savez sa Nikitom, zapovednikom Beograda, radi zajedničkog napada na Petrovu vojsku.
Krstaši su ipak napali i osvojili zemunsku tvrđavu. Poginulo je oko četiri hiljade Zemunaca i tek nekoliko stotina krstaša. Petar je u osvojenom gradu ostao pet dana, jer je tu našao hranu.
Napušten grad
Posle zemunskog poraza Nikita je odlučio da napusti Beograd sa svim blagom i skloni se u Niš. Građani su se razbežali po okolnim šumama, jer Petrovu vojsku niko nije želeo da dočeka. Petar je potom dobio vest da ugarski kralj okuplja vojsku i kreće ka Zemunu da osveti poraz svojih trupa. Krstaši su požurili da se prebace preko Save u Beograd, noseći opljačkanu hranu.
Beograd je bio prazan i napušten, pa je Petar sa vojskom za sedam dana stigao do Niša. Tako se, po Beograd tragično, završio susret grada i krstaša.
Tekst je zasnovan na istorijskom osvrtu Gorana Vesića, objavljenom na portalu Zemunske vesti.

