Dok su se u Parizu, Beču i Budimpešti o kurtizanama pisale pesme i slikala platna, beogradska priča o takozvanom najstarijem zanatu ostala je bez romantičnog sjaja. Istorija podzemnog života prestonice ne čuva se u književnim delima, već u šturim zapisima policijskih beležnica i lekarskih kartona.
Crveni fenjeri od Zemuna do Vračara
Prema dostupnim svedočanstvima, prve javne kuće na ovim prostorima pojavile su se u 19. veku u Zemunu, u Ribarskoj ulici. Odatle se delatnost proširila na Beograd, najpre u trgovačke i lučke delove Savamale i Dorćola, naročito u Vidinsku ulicu i Ulicu cara Dušana, a zatim i na padine Vračara.
U pozadini je bila teška socijalna slika. Ratovi sa Turcima ostavili su brojne udovice i siročad bez imovine i obrazovanja. Posao u kafanama, najčešće na pomoćnim zadacima u kuhinji ili pri usluživanju gostiju, bio im je često jedini način da prežive, a neke je siromaštvo odvelo u prostituciju.
Vlasnici mehana i makroi iskorišćavali su tu nevolju. Devojke dovođene iz unutrašnjosti menjale su seoske suknje od sukna za upadljive toalete, a gazde su ih u sobama iznad kafana nudile gostima uz večeru. Podaci govore o razmerama eksploatacije: pojedine žene imale su i do petnaest mušterija dnevno. Početkom 20. veka neke su se osamostalile i bolje zarađivale, ali nijedna nije ostala upamćena kao umetnička muza.
Imena uglednih varošana ostala su skrivena
Nisu zabeležena ni imena ugledanih građana koji su posećivali ove odaje. Nekadašnji šef prestoničke policije Tasa Milenković pisao je da je među moćnim i imućnim ljudima bilo i onih čije je ponašanje smatrao izopačenim. Pomenuo je i čoveka koji je u takve radnje uvlačio sopstvenu suprugu, ali njihove identitete iz predostrožnosti nije otkrio. O ljubavnim pohodima među beogradskim damama tog doba otvoreno je u dnevniku pisao austrijski diplomata Benjamin Kalaj.
Od moralne osude do administrativnog uređenja
Odnos vlasti prema „telesnom grehu“ dugo su određivale stroge patrijarhalne kazne. Primer je nalog za šibanje preljubnika koji je knez Miloš diktirao Vuku Karadžiću. Kako je varoš rasla, moralnu osudu postepeno je zamenilo administrativno uređivanje ove delatnosti.
U decembru 1871. godine ministar unutrašnjih dela doneo je raspis o javnom bludu i radu bordela, čime je prestonica dobila prvu legalnu javnu kuću, koju je narod ubrzo prozvao „zavod za ljubav“. Propisi su dopunjavani i pooštravani 1881, 1884. i 1900. godine. Legalan rad ovih kuća zabranio je 1929. godine, tokom Šestojanuarske diktature, general Petar Živković, smatrajući ih izvorom opšteg rasula.
Povorke žena na obaveznim pregledima
Poseban prizor na ulicama starog Beograda bile su povorke žena koje su odlazile na obavezne zdravstvene preglede. Zakon je vlasnike mehana obavezivao da ih sprovode, a nadzor je vršio gradski fizikus.
Dva puta nedeljno, utorkom i petkom, žene su u večernjim haljinama, s upadljivom šminkom i pažljivo oblikovanim punđama prolazile gradom uz pratnju oružanih žandarma. Koračale su ka ginekološkim ambulantama ne obazirući se na pogrde varoških žena i dece.
Ove povorke često su bile tema novinskih hronika, u kojima su se pominjale miljenice gostiju, poput izvesne „Male Julče“, ali i gošće iz Austrougarske koje su dolazile na po dve nedelje. Kao svedočanstvo tadašnjeg medicinskog nadzora, u Lekarskom društvu u Beogradu i danas se čuvaju ginekološki sto i instrumenti stariji od jednog veka.
Racije i ilegalna prostitucija
Uprkos propisima, ilegalna prostitucija i policijske potere bili su deo svakodnevice. Izveštaj terazijskog kvarta iz 1900. godine opisuje noćnu raciju u kojoj je uhvaćeno deset podvodačica i pet devojaka zatečenih u društvu uglednih građana. Još pet žena uspelo je da pobegne: dve su otišle ka Savamali, dve ka Varoškom kvartu, a jedna je prešla reku i stigla do Pančeva. Velika racija na Vračaru iste godine završena je bez ijedne privedene osobe.
Zabrana bordela i zahtevi za povratak lekarske kontrole
Kada su lekarske takse postale preveliki teret za vlasnike lokala, a žene sve teže podnosile deljenje zarade s podvodačima, prostitucija se sve više selila u iznajmljene sobe, skrovite prolaze i prostore ispod mostova. Posle zabrane legalnih bordela 1929. godine pitanje zdravstvenog nadzora ponovo je došlo u prvi plan. Izveštaji iz 1935. beležili su širenje polnih bolesti, što je podstaklo zahteve za ponovno uvođenje lekarskih kontrola, ali bez uspeha.
Ulica Gavrila Principa i prostor oko parka kod Ekonomskog fakulteta ostali su povezani s ovim poglavljem beogradske prošlosti: pričama o javnim kućama, policijskim poterama i ženama čiji su životi zabeleženi uglavnom u službenim spisima.

